Bio je vrhunski internist. Liječnik koji se uspješno hvatao u koštac sa najtežim malignim oboljenjima. Pisao je medicinske knjige, usavršavao gastroenterologiju u Americi, stekao zvanje primarijusa.
Početkom devedesetih Franjo Tuđman ga je zvao da uđe u Vladu i postane ministar zdravstva. Ovaj Imoćanin ga je odbio. Jasno i glasno mu rekavši da je u medicini iz - ljubavi.
No zov politike ipak je bio jači. Milan Kujundžić – čija se imovina posljednjih dana našla pod lupom javnosti zbog “rupa” u njegovoj imovinskoj kartici - 1992. je ušao u HDZ. Pa onda 2013. iz te stranke izašao. Osnovao Hrvatsku zoru. Neuspješno se 2014. kandidirao za predsjednika Republike, zalagao da se ZAVNOH briše iz Ustava, umalo prošao u Europski parlament. A onda se 2016. vratio u HDZ, osvojio 14 tisuća glasova i tako, sa posljednjeg mjesta na stranačkoj listi u X. splitsko-dubrovačkoj izbornoj jedinici, prošao u Sabor.
Andrej Plenković neko se vrijeme dvoumio hoće li resor zdravstva povjeriti njemu ili Dragi Prgometu. Izbor je na koncu pao na Kujundžića. Čovjeka koji je iza sebe imao dva mandata ravnatelja Kliničke bolnice u zagrebačkog Dubravi. I kojega je Plenković očito odlučio radije imati uz sebe, nego kontra sebe.
Kujundžić u startu nije ostavljao dojam ministra koji želi reformirati sustav. Ustrajno je održavao status quo, a najmanje se dva puta do sada zbog zdravstvenih afera našao pred smjenom. Sve udare Kujundžić je uspjevao preživjeti dijelom i zbog činjenice da bi njegov povratak u Sabor stanjio ionako tanku Plenkovićevu parlamentarnu većinu. Pogotovo ako bi smijenjeni Kujundžić za sobom povukao još pokojeg nezadovoljnog zastupnika s HDZ-ovog desnog krila.
Danas tvrdi da je čitav život radio i cijeli život štedio. I da on i supruga, koji su u zadnjih 10 godina od svojih plaća zaradili pet milijuna kuna, imaju pravo kupiti kuću za “sigurnu i mirnu starost”.
U vrijeme svoje kandidature za predsjednika Republike ispričao je novinarima kako je od malena sa ocem Antom klesao kamen. Kako je iz rodne Ivanbegovine do imotske gimnazije dvakoga dana pješačio 10 kilometara u jednom. I deset u drugom msjeru.
Kako su mu strica Antu – tada 17-godišnjaka – kao mobilioziranog vojnika NDH partizani 1944. bacili u jamu na Biokovu. A drugog strica Milana, po kojem je i dobio ime, osudili prvo na smrt, a onda i na doživotnu robiju. Kako je kao student uvijek prije ljeta polagao sve ispite kako bi mogao ići raditi na bauštelu u Njemačkoj.
Slično je bilo i kada je obranio magisterij na Medicini.
– U podne sam obranio magisterij, a već u pet sati sjeo sam u autobus za Njemačku kako bih ujutro u šest bio na baušteli u Aachenu – ispričao je tada Kujundžić.
Upravo odlasci u inozemstvo postali su predmetom dugogodišnjeg sudskog spora imeđu njega i Andrije Hebranga.
Ratni ministar zdravstva optužio je Kujundžića da je lažni branitelj. Da si pripisuje 268 dana staža u borbenom sektoru iako fronte praktički nije vidio, osim što je jedan sat proveo u Lipiku. I da je protuzakonito izbivao iz zemlje: 1991. i 1992. odlaskom u Njemačku, a 1994. odlaskom u SAD u vrijeme kada je Zakon o obrani zabranjivao liječnicima da napuste Hrvatsku.
Kujundžić je Hebranga tužio, no prvostupanjska utvrdila je da ga Hebrang nije oklevetao.
Pitanje obiteljskih kuća Kujundžićevih u zagrebačkom Maksimiru i Markuševcu za ministra zdravstva novi je izazov.
Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa utvrdit će je li Kujundžić doista u svojom imovinskoj kartici popunio sve kako treba. Je li imao pravo kada je vrijednost kuće koju su banke procijenile na 2 milijuna kuna smanjio na 900 tisuća. Je li smio zatajiti identitet prijatelja koji mu je pozajmio 40 tisuća eura. Kako je dobio kredit od samo 2 posto kamate. Odakle je, naposlijetku, izvukao ušteđevinu od 55 tisuća eura kada u imovinskoj kartici ima prijavljen manji iznos.
Jer, nije sporno to što su ministar i članovi njegove obitelji stekli. Nego jesu li to napravili u skladu sa zakanom. I je li Kujundžić to pošteno prikazao u svojoj imovinskoj kartici.