- Draga gospođo, da nije Caritasove pučke kuhinje ne znam kako bi živjeli! Neimaština me dotjerala na ova vrata. Kako platiti režije i prehraniti obitelj s mirovinom od 1.500 kuna? Radila sam 25 godina u TLM-u i poslije rata završila na birou. Djeca zbog bolesti ne rade i zbilja nam je teško, tako da se, nažalost, više od deset godina ovdje hranimo, rekla nam je Jasna Horvat (73) čekajući da netko s unutrašnje strane otključa i otvori vrata kuhinje.
Petnaestak osoba, a bilo je nešto prije 11 sati, strpljivo je čekalo kad će “otkucati” 11.30 kad se otvara pučka kuhinja, a oni - već ustaljenim redom - ulaze s vrećicama i praznim posudama po kuhani obrok kojeg će odnijeti u svoje domove i tamo u miru objedovati.
Tek malobrojni, njih tridesetak, svakodnevno ručaju “na licu mjesta”. Među njima je Ivan Baković (79), samac, koji živi od 2.000 kuna mirovine.
- Ne znam ti ja koliko godina se hranim ovdje. Slabo vidim, idem na silu, sa štapom, vučem se pa di zaderem...Dobro je što imamo pučku kužinu i bome, ja sam zadovoljan. Sve je u redu, reče Baković.Pored njega mirno je sjedio Robert Šiškovski (50). I njega je neimaština primorala da se pridruži redu za topli obrok.
- Situacija me na ovo natjerala. Mater je išla u penziju, a ja nemam stalni posao. Digod radim na javnim radovima, a oni traju samo po pola godine. To me spasi i šteta je što ne traju bar godinu ili dvije. Treba se prehraniti, treba platiti račune i na sve to misliti iz dana u dan. A to je jako teško onome tko nema dovoljno. Nemam pravo niti na socijalnu pomoć pošto živim u istom domaćinstvu s materom i sestrom, iako sa sestrom financijski nemamo ništa. Takav je zakon i tu se ništa ne može. Mater ima oko 1.500 kuna mirovine, radila je u Solarisu, a otkad se razboljela ima još 400 kuna invalidnine. Prije je ona dolazila po obroke za nas dvoje, a to sad radim ja, ispričao nam je Šiškovski i dodao da bi bio najsretniji da ima neki stalni posao, pa makar za dvije tisuće kuna mjesečno.
Najviše samaca
Taman kad smo okončali razgovor “otkucalo” je 11.30 sati i vrata kuhinje su se otvorila. U društvu sa zamjenikom ravnatelja biskupijskog Caritasa Miljenkom Jukićem, Nikolina je ušla sa “zadatkom” da napravi nekoliko fotografija, a ja da porazgovaram s glavnom kuharicom Snježanom Bobanović, koja u pučkoj kuhinji radi punih 28 godina. Nahranili su, kaže, stotine i stotine ljudi koji su na vrata kuhinje ušli, svatko sa svojom sudbinom i životnom pričom na koju čovjek, iako mu je to radno mjesto, ne može ostati imun.
- Bude dosta emotivnih situacija i žalosnih priča. Među korisnicima ima ljudi koji su tu od mojeg prvog radnog dana. Uglavnom su samci, ali imamo i nekoliko obitelji koje žive na rubu siromaštva. Među njima su, trenutno, tri mlađe obitelji s više djece. Oni dođu po ručak i nose kući, tako da ih nećete vidjeti ovdje. Inače, već duže vrijeme dnevno kuhamo 170 obroka, a trenutno imamo 162 stalna korisnika kuhinje. Uvijek skuhamo par obroka više ako naiđe neka osoba “u prolazu” koju treba nahraniti. Svaki dan ovdje ruča njih tridesetak, ostali nose hranu kući, a imamo i dostavu za 22 korisnika koji zbog zdravstvenih razloga ne mogu sami doći do nas, kazuje glavna kuharica.
Na pitanje kakav je tjedni jelovnik, kaže da je petkom obavezno nemasna juha i riba s prilogom, a ostalim danima na meniju se nađe jota, pašta fažol, sarme, tripice, razni gulaši i rižoti, pohano meso s đuveđom i druge vrste jela. Ovisno o godišnjem dobu.
- Imamo stalnih donacija i sve što dobijemo koristimo za pripremanje hrane. Od jednog trgovačkog centra dobijemo dosta povrća što nam obogaćuje meni, a četiri šibenske pekare nam svakodnevno doniraju kruh i peciva. Također, od dva velika proizvođača mliječnih proizvoda redovito dobivamo mlijeko, jogurt i druge mliječne proizvode, a bude i drugih povremenih donacija na čemu smo zahvalni jer nam sve dobro dođe, na kraju će Snježana.
Zahvalni na donacijama
Njezine riječi s odobravanjem je slušao i Miljenko Jukić, koji podsjeća da je Caritasova pučka kuhinja službeno otvorena u listopadu 1994. godine kad su opremili vlastitu kuhinju, a godinu i pol dana ranije dijelili su hranu potrebitima koja je pripremana na drugim mjestima i dostavljana u Caritas. Bilo je to ratno vrijeme s puno gladnih usta koje je trebalo nahraniti. S vremenom brojke su bivale manje, da bi u vrijeme kriznih godina, a najviše, kaže Jukić, 2014. i 2015., godine kad su ljudi bili bez posla dnevno se kuhalo i po 200 i više obroka.
- Danas gotovo da i nemamo radno sposobnih ljudi koji se kod nas hrane. Mahom su to osobe s različitim zdravstvenim problemima i nisu sposobni za rad ili su ugrožene skupine, poput beskućnika ili ovisnika raznih vrsta. Kuhinja radi svaki dan osim nedjelje i tjedno je za pripremu 170 obroka potrebno između 50 i 55 tisuća kuna, pa je godišnji budžet za pučku kuhinju oko 600.000 kuna i to iz četiri izvora: Biskupija šibenska, Grad Šibenik, Šibensko-kninska županija i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Pokrivamo se i uspijevamo u tomu, a kako je rekla naša Snježana, svaka donacija nam dobro dođe. Ima dobrih ljudi i mi smo im na tomu zahvalni. Na primjer, u vrijeme prerade maslina već niz godina, u dogovoru s vlasnicima uljara od Murtera duž cijele obale pa do Primoštena Burnog, provodimo akciju prikupljanja maslinovog ulja za potrebe pučke kuhinje. Postavimo kantu na kojoj piše “Caritas” i ljudi u nju uliju ulja koliko misle da mogu. Neovisno o tomu kakva je maslinarska godina bila, do sada smo uvijek prikupili dovoljne količine ulja za godišnju potrebu, govori Jukić.
Ostali programi
Inače, Caritas Šibenske biskupije, koji djeluje od 1990. godine, danas skrbi za oko 250 stalnih korisnika kroz razne programe. Osim pučke kuhinje, to su prenoćište za beskućnike, sigurna kuća za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, stipendiranje siromašnih studenata, fond “Bolesni siromasi”, kumstva “5 za 1”, “Pro vita” te mini projekti pružanja pomoći pri obnovi i izgradnji dijela kuće, kupovine kućanskih aparata ili poboljšanja uvjeta stanovanja obiteljima u potrebi.
- Godišnje pomoć kroz ovaj mini projekt primi 15 do 20 obitelji. Stipendiramo petero studenata koji primaju mjesečnu stipendiju u iznosu od 500 kuna, kroz fond “Bolesni siromasi” osigurava se plaćanje dijela troškova liječenja, kupovanje raznih skupih lijekova i plaćanje režija, odnosno struje, vode i komunalija, bez mobitela i telefona. “Pro vita” je projekt za pomoć majkama s djecom dojenačke dobi, trudnicama koje su odustale od pobačaja i rodile djecu, te drugim majkama u potrebi. Mjesečno se kroz ovaj projekt savjetom, opremom za djecu, prehranom i drugom nužnom pomoći pomogne nekoliko majki. Programom kumstva “5 za 1” trenutno je obuhvaćeno 20 obitelji, što znači da imamo stotinu donatora koji mjesečno uplaćuju po stotinu kuna i tako pomaži najsiromašnije obitelji. Nažalost, moram reći da nam je sigurna kuća uvijek puna, što nikako nije dobro i ukazuje na to da nasilja u obitelji itekako ima, kaže Jukić.
I, na kraju našeg razgovora, upitan na koji sve način čovjek koji nije u potrebi može, i pri tomu želi, pomoći drugomu kojemu je pomoć potrebna, odgovara da može na razne načine.
- Nema svatko novaca da pomogne financijski, ali svaki čovjek može odvojiti sat ili dva svojeg slobodnog vremena i posjetiti staricu u susjedstvu koja živi sama, porazgovarati s njom jer osobama koje žive same to puno znači. Usput, može obaviti i neki kućanski posao i tih sat ili dva toj će osobi značiti više nego da ste joj dali 100 ili 500 kuna, na kraju će Jukić.
Zahvaljujući suradnji Caritasa Šibenske biskupije i Grada Šibenika, ali i brojnim donatorima i volonterima, prizemlje nekadašnje zubne ambulante u Ulici braće Polića uređeno je u prenoćište za beskućnike. Pred Božić 2014. u kuću su se “uselili” prvi šibenski beskućnici.
Bilo je to veliko olakšanje za njih, ali i za Miljenka Jukića, koji je projekt prenoćišta najviše “gurao”. Odmah je počeo razmišljati o uređenju potkrovlja i u tomu je uspio. Tri godine kasnije, ponovo pred Božić 2017., otvoreno je i potkrovlje s četiri dvokrevetne spavaonice, praonicom, dvije kupaonice, kuhinjom i dnevnim boravkom, kao i u prizemlju zgrade. Tako je danas u prenoćištu ukupno 16 ležajeva i svi su trenutno popunjeni.
Na području Šibenske biskupije, osim Caritasa u Šibeniku i Kninu, djeluju i župni caritasi.
- Danas imamo 17 župnih caritasa koji su osnovani biskupijskim dekretom, što ne znači da se i u preostalim župama ne pomaže ljudima u potrebi, jer u osnovi rada župe i svećenika je i karitativno djelovanje. Župni caritasi su veliki potencijal i budućnost karitativnog djelovanja. Svaki od njih ima desetak volontera, ukupno ih je, dakle, oko 170, a to je jedna vojska ljudi koji najbolje poznaju situaciju na svojem području i desna su ruka Biskupijskom caritasu. Oni mogu zadovoljiti potrebe siromaha podjelom odjeće, paketa hrane ili plaćanjem računa, a ako potrebe neke obitelji prerastu njihove mogućnosti, onda se obraćaju nama. S druge strane, ako se netko nama obrati za pomoć, mi preko župnog caritasa možemo provjeriti je li je ta osoba zaista u potrebi, kaže Jukić.